Dehidracija – gubitak vode i elektrolita

Ovisnost ljudskog organizma o vodi očituje se već u činjenici da je većina našeg tijela građena upravo od vode. Da bi ljudski organizam ispravno funkcionirao potrebno je postići i održavati ravnotežu između unosa i gubitka vode i elektrolita. 

Voda i elektroliti u ljudskom tijelu

Poznato je da voda tvori otprilike 60 % mase muškaraca, 55 % mase žena, te čak do 75 % mase novorođenčeta. Od toga se, kod odrasle osobe, dvije trećine vode nalazi unutar stanica. Voda je neophodna za prenošenje hranjivih tvari prema stanicama, kao i za uklanjanje onih štetnih putem bubrega, jetre i pluća. Također, voda je jedan od ključnih mehanizama za održavanje stalne temperature ljudskog tijela, a njezina uloga u održavanju strukture tkiva i organa presudna je za svakodnevno funkcioniranje.

Voda u ljudskom tijelu služi i kao medij i otapalo za čitav niz kemijskih elemenata i spojeva bez kojih život ne bi bio moguć. Poseban naglasak potrebno je staviti na elektrolite poput natrija, klora i kalija, koji su neophodni za ispravno funkcioniranje gotovo svih fizioloških procesa.

Naš organizam vrlo precizno regulira količinu vode u tijelu pomoću živčanog sustava, hormona i bubrega. Viška tekućine tijelo se rješava putem kože, pluća, bubrega i probavnog sustava.

Uzroci dehidracije

Dehidracija je stanje koje se javlja kada osoba gubi više tekućine iz organizma nego što je unosi. Posljedica toga je nedovoljna količina tekućine potrebne kako bi se postiglo normalno funkcioniranje organskih sustava.

Najčešći uzrok dehidracije je nedovoljni unos tekućine oralnim putem (unosom vode), što je najčešće povezano s njenim povećanim gubitkom iz tijela pojačanim znojenjem, proljevom ili povraćanjem.

Potrebno je imati na umu da dehidracija ne podrazumijeva isključivo gubitak vode iz organizma, već se uz vodu gube i ranije spomenuti elektroliti poput natrija i kalija, koji su neophodni za ispravno funkcioniranje svih organskih sustava.

Skupine pod povećanim rizikom od dehidracije

Dehidraciji su posebno sklone starije osobe, prije svega zbog smanjenog osjeta žeđi uzrokovanog fiziološkim promjenama koje nastupaju s dobi. O tome koliko je ovaj problem raširen upozoravaju nas podaci iz znanstvene literature, koji pokazuju da je učestalost dehidracije čak 20-30 % kod osoba starijih od 65 godina.

Osim kod starijih osoba, određena stanja i bolesti mogu dovesti do poremećaja ravnoteže tekućine u tijelu. Osobe koje boluju od šećerne bolesti, bolesti bubrega i poremećaja probavnog sustava posebno su sklone dehidraciji. Dodatan oprez potreban je i kod neuroloških i psihijatrijskih poremećaja, kao i kod bolesti endokrinog sustava. Dehidracija se često javlja i kod osoba koje su sklone konzumaciji alkohola, ne samo zbog njegovog poznatog diuretskog učinka, već i zbog psihičkih promjena koje se javljaju kod kroničnog alkoholizma.

Nadalje, mala djeca često su nekritična i ne znaju prepoznati gubitak tekućine ili ne mogu izraziti osjećaj žeđi na odgovarajući način. Naravno, dojenčad je u potpunosti ovisna o drugim osobama te je kod nje neophodno pažljivo pratiti unos i gubitak tekućina kako bi se održala idealna hidracijska ravnoteža.

Dehidracija može biti posljedica i vanjskih čimbenika. Tijekom ljeta meteorološka služba zbog ekstremno visokih vanjskih temperatura zraka nerijetko proglašava tzv. crveni alarm. Povišene temperature zraka dovode do pojačanog gubitka tjelesne vode i elektrolita znojenjem. Iako je ovaj mehanizam koristan u svrhu regulacije tjelesne temperature, kod pojačanog znojenja i smanjenog unosa tekućine često dolazi do razvoja dehidracije. Pritom na posebnom oprezu moraju biti sportaši budući da pojačana tjelesna aktivnost sama po sebi dovodi do porasta tjelesne temperature i znojenja.

Dakle, najveći rizik od dehidracije prisutan je kod djece, starijih osoba, sportaša, kroničnih bolesnika, kao i kod osoba koje se ne mogu skloniti sa sunca (npr. cestovni radnici) ili drugog izvora vrućine (npr. radnici u željezari).

Stupnjevi dehidracije

Dehidracija dovodi do poremećaja funkcije brojnih organskih sustava te se očituje čitavim spektrom simptoma. Ovisno o njenom stupnju, najčešći znakovi dehidracije su nizak tlak, ubrzan rad srca, poremećaji svijesti, smanjena proizvodnja mokraće, kao i grčevi mišića. U ekstremnim slučajevima dehidracije moguća su i trajna oštećenja organa, pa i smrtni ishod.

Dehidraciju možemo podijeliti u nekoliko stupnjeva, koji koreliraju s količinom smanjenja tjelesne mase na račun gubitka tekućine iz organizma.

• Blaga dehidracija (gubitak <5 % mase): pojačan osjećaj žeđi, smanjena proizvodnja mokraće uz tamniji urin, osjećaj suhoće usta, suha koža, glavobolja.
• Umjerena dehidracija (gubitak 5-9 % mase): osjećaj letargije, opća nervoza, vrtoglavica, izraženo suha usta, pogled bez fokusa, značajno smanjena proizvodnja mokraće, ubrzan puls, naborana koža.
• Teška dehidracija (gubitak >10 % tjelesne mase): prestanak znojenja, osjećaj ekstremne žeđi, potpun prestanak proizvodnje mokraće, nizak krvni tlak, jako ubrzan puls, osjećaj konfuzije ili delirija, ili gubitak svijesti.

Kako nadoknaditi izgubljenu tekućinu

Dehidracija dovodi do gubitka vode i elektrolita iz organizma. Kao i druga stanja koja mogu narušiti zdravlje, dehidraciju je najbolje spriječiti. Koliko je točno tekućine potrebno dnevno unositi ovisi o više čimbenika, kao što su tjelesna masa, razina tjelesne aktivnosti, temperatura okoliša, vlažnost zraka i prehrana.

• Tekućinu je potrebno redovito uzimati, idealno je spriječiti pojavu žeđi.
• Tijekom vrućih dana ili prilikom bavljenja tjelesnom aktivnošću potrebno je povećati unos tekućina.
• U slučaju proljeva i povraćanja potrebno je unositi dovoljno tekućine kako bi se nadoknadio gubitak vode i elektrolita.
• Izbjegavati unos alkohola.
• Povećati svijest o vlastitom zdravstvenom stanju te dobiti informacije o učinku bolesti i lijekova na potencijalno povećan gubitak ili smanjen unos tekućina.

Dehidracija se može tretirati na razne načine, ovisno prije svega o općem stanju dehidrirane osobe. Osobe bez svijesti moraju dobiti nadoknadu tekućine intravenskim putem, infuzijom elektrolitskih otopina raznih sastava. Ako je osoba pri svijesti i može samostalno konzumirati tekućinu na usta, infuzija najčešće neće biti potrebna.

• Ako se radi o blagoj dehidraciji, u većini će slučajeva za nadoknadu tekućina biti dovoljno piti običnu vodu.
• U slučaju dehidracije uzrokovane proljevom ili povraćanjem doći će i do gubitka veće količine elektrolita pa se preporučuje uzimati oralne rehidracijske otopine. Ove otopine uobičajeno sadrže soli natrija i kalija te glukozu te ubrzavaju oporavak organizma nakon dehidracijske epizode.
• Iako je kod dehidracije potrebno nadoknaditi izgubljenu tekućinu, važno je ne piti prevelike količine vode prenaglo, budući da to u nekim slučajevima može dovesti do opasnih neuroloških poremećaja.

Oralne rehidracijske otopine

Kao što je već ranije spomenuto, gubitak tekućine iz organizma odnosi se na gubitak vode, ali i elektrolita. Upravo je zbog toga važno da, posebice kod izraženije dehidracije koja prati proljev i povraćanje, izgubljenu tekućinu nije moguće nadoknaditi uzimanjem isključivo vode. Oralne rehidracijske otopine vrlo su praktično sredstvo za ublažavanje tegoba nastalih dehidracijom jer sadržavaju elektrolite poput natrija i kalija, te u pravilu sadržavaju i glukozu, budući da je poznato da glukoza olakšava ulazak natrija iz unutrašnjosti crijeva u krvotok. Adekvatna koncentracija natrija u organizmu nužna je za ispravnu funkciju organa i za postizanje željene ravnoteže tekućine u organizmu.

Kada je potrebno potražiti liječničku pomoć

Blagi stupanj dehidracije lako je prepoznati jer će se aktivirati osjećaj žeđi, što će nas potaknuti da popijemo tekućinu. U slučaju da se radi o jačem proljevu ili povraćanju, ne smijemo zaboraviti nadoknaditi izgubljene elektrolite oralnim putem, za što je najjednostavnije i najpraktičnije posegnuti za oralnim rehidracijskim otopinama. Međutim, kod određenih stanja samopomoć neće biti dovoljna te će biti potrebno potražiti liječničku pomoć:

• Ako osoba zbog jakog proljeva ili povraćanja nije u mogućnosti zadržati tekućinu uzetu na usta. 
• Ako je proizvodnja mokraće oslabljena ili odsutna i nakon dodatnog unosa tekućine na usta.
• U slučaju da je osoba promijenjene svijesti (nemir, pospanost, potpuni gubitak svijesti).
• Ako je gubitak tekućine praćen povišenom tjelesnom temperaturom.
• U slučaju da se radi o dojenčetu ili o starijoj osobi, budući da su te dobne skupine pod povećanim rizikom od komplikacija povezanih s dehidracijom. 

Odlaganje posezanja za liječničkom pomoći u ovim slučajevima može dovesti do dodatnog gubitka tekućine iz tijela, što može izazvati po život opasne posljedice.

Zaključak

Da bi ljudski organizam ispravno funkcionirao potrebno je postići i održavati ravnotežu između unosa i gubitka vode i elektrolita. Osjet žeđi refleks je koji nas održava na životu te ga je potrebno osluškivati i na vrijeme nadoknaditi izgubljenu tekućinu. Unos tekućine potrebno je prilagoditi uvjetima u kojima se nalazimo, od stanja mirovanja u klimatiziranom stanu do ekstremnih vrućina i probavnih problema. Pravovremeno prepoznavanje dehidracije i adekvatna nadoknada vode i elektrolita ključni su za sprječavanje ozbiljnih komplikacija.